Netipična i iznimna Kožarićeva umjetnička ličnost

U prigodi stote obljetnice rođenja akademika Ivana Kožarića MSU je 1. srpnja otvorio njegovu uzorno pripremljenu izložbu Retrospektiva. Jedna od mogućih 100, s više od tristo djela (mahom skulptura, ali i slika, crteža, fotografija, pa i jedan video) iz svih razdoblja njegova sedam desetljeća duga stvaralaštva podijeljenih u dvanaest poglavlja – od razdoblja studentskih dana do posljednjih djela. Autorica koncepcije izložbe je Radmila Iva Janković, autor sjajna postava Vladimir Čajkovac, suradnici su Tihana Boban i Filip Turković-Krnjak iz Gliptoteke HAZU, asistentica kustosice Dora Peternel, a vizualni identitet potpisuje Hamper studio.

Postav izložbe istodobno je dinamičan i pregledan / Snimio Boris Cvjetanović

Retrospektiva je, kako joj i naziv govori, samo jedan od mogućih načina predstavljanja posve netipične i iznimne Kožarićeve umjetničke ličnosti. Autorica je znalački koncipirala izložbu i podastrla odličan izbor majstorovih ostvarenja, a Čajkovac je – nadmašivši svoj postav ranije Kožarićeve retrospektive Preko crte, radovi na papiru i ostalo – ostvario maestralan postav. Unatoč velikom broju uradaka, postav je ostvario rahlo i prozračno, davši svakom izlošku potreban prostor i omogućivši mu dobru komunikaciju s cjelinom. Između izložaka i ambijenta postigao je stimulativan kontrast, pun dinamike i izražajnosti, a treba pohvaliti i funkcionalno osvjetljenje izložaka i ambijenta.

Najheterogeniji i najautentičniji opus suvremene hrvatske umjetnosti

Novi retrospektivni pogled, dakle, uspio je pokušaj povijesnoumjetničke interpretacije jednoga od najheterogenijih i najautentičnijih opusa u korpusu hrvatske suvremene umjetnosti i skreće pozornost na vrhunske domete umjetnikova primarno kiparskog opusa iz svih stvaralačkih faza, koji je domaćem kiparstvu dao posebne impulse i poseban sjaj, kakav mu nije dao ni jedan drugi domaći kipar nakon 1945.

Retrospektiva je ukazala na brojne dimenzije Kožarićeva velebnog opusa, golemu složenost potencijala njegova vizualnog govora u svoj širini njegovih reprezentacijskih, medijskih i narativnih očitovanja. Ponudila je dobar uvid u vitalnost, umjetnički temperament (ludički, nedogmatski, vitalistički, s humorom i sa slobodoumnom i gotovo anarhističkom nepomirenošću), mnogolikost njegova djela, slobodarstvo, subverzivnost, inovativnost, vizualnu znatiželju, imaginativan potencijal, plastičku imaginaciju, prkosno ponašanje, optimizam i značenje Kožarićeva markantnog stvaralaštva, visoku vizualnu kulturu i plastičku artikulaciju, različite oblikovne prakse i gotovo sve jezične formacije i polaritete u kojima se tijekom desetljeća okušavao, nevjerojatno raznolik repertoar tema, motiva i poruka, upitanost o stanju i sudbini jezika umjetnosti...

Izložba dokumentira brojne dimenzije i jedinstvenosti toga opusa, među ostalim potvrđuje da se Kožarić – zahvaljujući ekstrovertnoj energiji, karakterističnom kožarićevskom slobodarstvu, jedinstvenu dinamičnom vitalizmu, mladenačkom optimizmu, trajnoj potrebi za inovacijom, atmosferi kontinuirana protoka ideja i kreativne energije – profilirao kao aktivan i utjecajan protagonist krupnoga problemskog preobražaja unutar hrvatske umjetnosti tijekom druge polovice 20. stoljeća, kao prijelomna stadija od kojega počinje, u odnosu na prethodno, u načelu bitno drukčije shvaćanje umjetničkog jezika i umjetničkog ponašanja u sredini njegova djelovanja, čiji je kulturni standard 1950-ih već pomalo počeo asimilirati ključne pretpostavke radikalnih iskustava globalne suvremene umjetnosti. Vrlo se brzo potvrđuje i kao stvaralac snažna i individualna modernističkog glasa koji svjedoči o egzistencijalnoj tjeskobi, ali i optimizmu i potencijalima vremena, kao i o neprestanoj potrazi za autentičnim izrazom.

Sada je razvidnije nego ikad prije da je Kožarićev opus na problemski najistaknutijoj poziciji u umjetnosti sredine u kojoj je proveo dug i plodan radni vijek. U hrvatskoj umjetnosti najdublje je zagnjurio u ispitivanje interne naravi umjetničkog čina i na tom je planu polučio jedan od krupnijih i važnijih doprinosa: snizio je i spustio auru, patetiku pojma umjetnost i poduzeo demistifikaciju tog pojma i svega što se oko njega prepleće i sapleće. Do krajnjih granica radikalizirao je same instrumente umjetnosti i do maksimalne napetosti zaoštrio problem njezine funkcije i perspektive u suvremenoj kulturi i društvu. Izborio se za to da kao umjetnost prihvaćano čak i ono što po mjeri i ukusu sredine stoji izvan njezinih konvencija.

Iz postava izložbe

Razvijao se u umjetnika spekulativna duha, izrazitih individualnih osobina i anarhističkih ekscesa, a njegov plodan i heterogen opus, stvaran u dugom vremenskom razdoblju – nastajao iz nepresušne i nezatomljive radoznalosti – nema glave ni repa, krajnje je dihotomičan, načinjen je od mnoštva transformativnih etapa, različitih cjelina, fragmenata, dijaloških i monoloških dionica, manjih epizoda, sitnijih čestica, neprestanih rasipanja i kao takav primjer je anarhična diskontinuiteta, evolutivne svijesti, neumorne i radoznale nestalnosti, svijeta nezatvorenih struktura, nepresušne gradbene volje.

Uporno je njegovao autonomno višeznačje umjetničkog djela, pri čemu opažamo njegovu iznimnu dosjetljivost i sposobnost materijalizacije lucidnih ideja, maštu koja se nije pokoravala nikakvim pravilima i koja nije priznavala granice.

Izložba demonstrira i brz uzlet, ranu umjetničku zrelost i fascinantnost njegove morfologije, pa i putanju autorskog interesa koja se u sedamdesetogodišnjem plodonosnom stvaralačkom putu kretala u nevjerojatno širokom rasponu od tradicionalnih pokušaja alegorijsko-simboličke figuracije, do najzahtjevnijih mentalnih, konceptualnih i transcendirajućih zahvata, slobodna i neopterećena umjetničkog ponašanja. Svojom je intuicijom na autentičan način doticao mnoge stilove – od formalnog redukcionizma 1950-ih, minimalizma, preko analitičke umjetnosti, sve do arte povere…

Više od ijednoga svoga domaćeg kolege radikalizirao je pitanje kreativne slobode i slobode medija. Oslobođen potrebe da stvara za vječnost, umjetnički je djelovao slobodno, stvarajući začudnom energijom. Odavno je postao sinonimom kreativna vitalizma, nadahnuća za otkrivanje neistraženih mogućnosti, nemirenja s postignutim, pomicanja granica. Njegova je velebna karijera tekla u neprestanom istraživanju, širenju, propitivanju granica i naravi umjetnosti za koju je sizifovski zaključio „da uvijek izmiče“ i „čovjek joj može doći blizu, ali ta blizina kratko traje ili je opasna“.

Nevjerojatno maštovit, sklon izvornom i jednostavnom, ustrajan u stvaralačkoj slobodi, eksperimentiranju i radikalnom umjetničkom ponašanju, uz figurativne (od realističkih do krajnje sažetih i stiliziranih) i apstraktne skulpture (organskih, geometrijskih i imaginarnih oblika), ostvarivao je i umjetničke projekte i akcije, asamblaže, instalacije i ambijente od vlastitih djela, a realizirao se i u mediju slikarstva, crteža, grafike, videa, fotografije i ready-madea, pronalazeći uvijek nove načine i medije izričaja.

Kožarić je svojim djelima htio provocirati maštu ljubitelja umjetnosti

Sada je još jasnije da je Kožarić uporno i ustrajno izbjegavao svrstati se u bilo kakav kalup, a prepoznatljivost i svaku naznaku sustava doživljavao je kao sputavanje slobode i kreativnosti, prijetnju gubitka sadržaja. U njegovim anarhoidnim strategijama dominantni su permanentna evolutivnost, nedogmatičnost, neprestano nezadovoljstvo postignutim, gladna mladenačka radoznalost, nezaustavljivost i neustrašivost pred rizikom nemogućega, optimizam, ležernost pristupa, nepredvidljivost, iznenađenje, nepresušan vizualni fond, radosne stvaralačke geste, ali i potencijal metamorfoze, transformativni procesi, evolutivne mijene, stanja vizualne tranzicije između nastajuće forme, njezina učvršćivanja i skore dezintegracije. Eksperiment je sastavni dio njegove stvaralačke vizije, a uočavali smo i apsurdnost, humor, ali i optimizam, nepredvidljivost, iznenađenje, ludičnost...

Kožarić je uporno i ustrajno izbjegavao svrstati se u bilo kakav kalup, a prepoznatljivost i svaku naznaku sustava doživljavao je kao sputavanje slobode i kreativnosti, prijetnju gubitka sadržaja

Kao umjetnik jedinstvena spektra mogućnosti Kožarić je bio sklon iskušavati sve što je bilo moguće, ostavljao je postrance osvojena područja, ali im se i sporadično vraćao. Iako stalno okrenut istraživanju, „otvaranju novih i novih vrata“, često se vraćao temama koje su ga uvijek iznova zaokupljale i za koje je iznalazio uvijek svježa rješenja.

Autor je brojnih izražajnih strategija unutar kojih je obrađivao ili dodirivao najrazličitije teme, od razotkrivanja intimnih i strogo subjektivnih kompleksa, pa do iskaza u kojima je sugestivno očitovao kritičke refleksije usmjerene prema demistifikaciji pojedinih fenomena čvrsto ugrađenih u dominantni sistem umjetnosti.

Nekonvencionalni oblici umjetničkog ponašanja i likovnog izričaja

U njegovu opusu sažeti su svi važni prevratnički stilovi i postupci umjetničkih praksi 20. stoljeća: od uporabe ready-madea, asamblaža, kiparskih instalacija, tzv. skulpture u proširenu polju, ambijenata, akumulacija, do radikalnih svođenja skulpture tek na ideju o volumenu i značenju ili izlaganja cijelog sadržaja prenesena umjetnikova ateljea u javnom galerijskom prostoru. U njegovu rukopisu nailazimo i zatvoren i otvoren oblik, konstrukciju, plastički ambijent, intervencije u otvorenu i zatvorenu prostoru…

U njegovu su golemom opusu jasno prepoznatljivi stilski modeli nadrealizma, neodade, konstruktivizma, minimalizma, arte povere, antiforme, land arta te postupci i materijali bliski tendencijama novog realizma (asamblaž, akumulacija, stvarne i artificijelne ambalaže predmeta). U 1960-ima dolazi do eksplozije majstorove kreativnosti i uporabe nevjerojatnih gradbenih materijala – od lanenih platna na koja ispuhuje energiju odnosno dahom ispuhuje boju, na njima veze, do skulptura od papira i aluminijske folije.

Kožarić je znao intervenirati na već izrađenim predmetima

Mediji, materijali, prosedei, motivi, forme nisu bez ostatka iscrpljivali njegovu vizualnu znatiželju i imaginativne potencijale. Dorađivanje, prekrajanje, zaboravljanje, pozlaćivanje, ugrađivanje u nove cjeline, odbacivanje u hrpe neke su od majstorovih umjetničkih gesti. Zapravo gotovo da nema discipline ni zahvata u kojima se tijekom plodonosne karijere nije okušavao, dakako ne zato da bi dokazivao raznolikost svoje umjetničke proizvodnje, nego stoga što ga je uvjerenje o središnjem položaju umjetnikova subjekta upućivalo na to da svoje jezične i medijske izbore podvrgne upravo tom osjećaju potencirana subjektiviteta.

Od početka je afirmirao nekonvencionalne oblike umjetničkog ponašanja i likovnog izričaja i razvijao nov umjetnički senzibilitet, jedinstven i dosljedan autorski rukopis, askezu i spiritualnost. Autor je najširih problemskih raspona i najrazličitijih emanacija i konkretizacija, kristalizacija doživljaja, osjećaja i ideja, s autentičnim nomadskim kretanjem kroz materijale i tehnike, oblike i kanale komunikacije.

Njegovo stvaralaštvo ostvarivalo se u okrilju permanentna stvaralačkog invencionizma, potpuno oslobođena svakoga materijalnog i predmetnog ograničenja. Najdublje je sumnjao u stalnost i nepovredivost pojma „umjetnost“ – „Stalno mislim da sam na tragu umjetnosti, a ona mi stalno izmiče!“ i „uvijek je nešto drugo“. Neprestano je dokazivao da ne postoji nikakva sigurnija fiksna, unaprijed zadana i dugo važeća norma koja bi definirala pojam i granice prakse čije odlike nazivamo umjetnošću. Umjetnost, dakle, ne posjeduje nepromjenjivu, oduvijek i za svagda zadatu metafizičku konstantu, nego zapravo nastaje u konkretnim povijesnim prilikama i u određenu kulturnom kontekstu, pa je stoga uvijek promjenljiva, mobilna, tranzitna, fleksibilna, provokativna, priopćavana s ciljem da provocira i iritira recipijenta umjesto da ga umiruje. Suprotstavljao se svim institucijama sistema umjetnosti i vrijednostima što ih je taj sistem nametao, antagonistički raspoložen prema autoritetima i društvenim veličinama.

Bježeći od struktura fiksnog, koherentnog autorskog identiteta, neprestano je – kroz prizmu nesputane imaginacije – propitivao postignuto, s uvjerenjem da svako postignuće podliježe promjeni, transformaciji, uvijek može postati nešto drugo. Svako je njegovo postignuće tek u tranziciji, „na čekanju“, u fazi transformacije i transferiranja u nešto drugo. To je, dakle, svojevrsni work in progress – proces formiranja djela koje se nikad dokraja ne ostvaruje niti se njegova cjelina konstituira po stilskoj, medijskoj ili bilo kojoj drugoj progresiji, nego se takvo što tek znade privremeno zaokružiti, dok čeka na dalju transformaciju. Uvijek je riječ o stanjima prijelaza, elementima plauzibilnosti, procesima tranzicije, vrijednostima međustanja.

Bogata i burna umjetnička egzistencija

Nije se nikad mirio s činjenicom da se vrijednost umjetničkog ostvarenja određuje izvana i od drugih, što konkretno znači da vrijednost određuju sistem umjetnosti i lokalni kontekst koji rad apsorbiraju, preuzimaju i od njega čine javno dobro i još češće materijalno dobro. U njegovu svjetonazoru rad posjeduje jedino vrijednost iznutra, u svojoj jezgri!

Biti vrlo aktivan i nadasve važan sudionik umjetničkih zbivanja i previranja tijekom karijere u povijesnim prilikama obilježenim krupnim političkim i kulturnim previranjima i preobražajima u Kožarićevu primjeru značilo je proživjeti vrlo bogatu i burnu umjetničku egzistenciju. Biti istaknut umjetnik, pripadati najužem krugu protagonista prijelomnih umjetničkih zbivanja u vlastitoj sredini, značilo je ne samo proizvesti vrijedna umjetnička djela nego i upuštati se u izazove nekonformističkog ponašanja, zauvijek se odricati zavjetrine konvencionalna ponašanja, i to najčešće bez ikakva izvjesnog ishoda, podnositi rizike odbacivanja već postignuta i prihvaćanja neizvjesnosti nečega tek naslućena, prije u iskušavanju nepoznatog nego u brižljivu čuvanju i zadržavanju postojećeg, potvrđujući se ne samo kao umjetnik nego i kao osoba za primjer i uzor svima onima koji i umjetnost i život vide i prihvaćaju na sličan način.